Razgovor s trenerom Boškom na temu djeca u lockdown-u

Intervju sa Boškom Rozgom, profesorom kineziologije na temu:  „Djeca u lockdown-u: Mladi nam treniraju sve manje i traže alternativu u digitalnom svijetu!“

1.            Na koji način lockdown opterećuje djecu?

Odgovor:

Mogli bi reći da čovjek nikada nije imao toliko slobode u svom ponašanju i djelovanju kao u vremenu u kojem smo živjeli do pojave pandemije. Pojavom covida i svih ograničenja koja su vezana uz ovaj virus, naš život je radikalno promijenjen. Djetinjstvo je najljepše razdoblje života, gdje bi svako dijete trebalo uživati u bezbrižnosti, spontanoj igri, stvaranju novih iskustava i otkrivanju života u punom smislu te riječi. Na žalost, djeca su u ovoj situaciji najveći gubitnici, jedino što su dobili je etiketa potencijalnih prenositelja virusa,  dok im je s druge strane  „ukradena“ godina dana bezbrižnog  načina života, što je previše. Neke stvari koje se preskoče u određenim fazama rasta i razvoja, a ovdje se pod rast i razvoj ne misli samo na tjelesni razvoj već na kompletan antropološki status, kasnije teško nadomještaju.

2.            Kako djeca reagiraju i koji je njihov stav vezan za epidemiološke mjere i lockdown?

Odgovor:

Djeca kao i njihovi roditelji, uz obitelj, imaju čvrstu povezanost sa prijateljima, kolegama iz škole, sportskog kluba, učiteljima, trenerima i teško prihvaćaju nagle prekide tih veza i kontakata. Teško se mire s činjenicom da je baš njima sve zabranjeno, od odlaska u školu, na treninge, sportska natjecanja, druženja. Djeca nemaju takvu percepciju da ih ova bolest može ugroziti, iz razloga što na budućnost gledaju optimističnije od nas odraslih, osjećaju se zdravo i sposobno.  Neodržavanjem treninga blijede njihove svakodnevne rutine koje su imali do tada, na njihovo mjesto dolaze neke druge stvari  i što vrijeme više bude prolazilo, sve teže će se vratiti onaj ritam prije pojave pandemije. Nedostatkom natjecanja, kod nekih će dolaziti i do pada motivacije jer nemaju mjerljivost svoga rada i usporedbe s drugim sportašima.

3.            Postoji li i nešto pozitivno što je donio lockdown? 

Odgovor:

Suvremen način života je previše okrenut materijalnom dijelu, postao je toliko brz da ne stignemo niti razmisliti za što se svako jutro budimo, za što i za koga živimo. Osnovne životne vrijednosti su izgubljene u velikoj utrci za materijalnim boljitkom i prestižem, čak smo i emocije toliko ubrzali da na  stvari i događaje zbog kojih bi nekad bili sretni ili s druge strane tužni danima, u današnjim okolnostima traju jako kratko ili samo prođu pored nas.

Lockdown nas je podsjetio da ipak ne možemo baš sve onako kako mi zamišljamo, podsjetio nas je da smo itekako ranjivi, okrenuo nas je jedne drugima. Obitelji nisu nikad više vremena provodile  zajedno, ljudi su otkrili prirodu, dobili smo priliku da razmislimo i shvatimo bez koliko stvari koje smo sebi nametnuli ipak možemo, a da nam život istovremeno bude lijep i radostan.

Nama u sportskim klubovima je izrazito teško zbog nemogućnosti rada. Sigurno se određeni broj sportaša neće vratiti treninzima, ali će to biti dobar pokazatelj da svi oni koji nisu posustali i koji će nastaviti tamo gdje su stali, predstavljati će istinske sportaše koje ne može ništa pokolebati, one na kojima se može graditi budućnost kluba.

4.            Kako roditelji mogu spriječiti da se djeca ne izgube u digitalnom svijetu?

Odgovor:

Najprije mi roditelji moramo biti iskreni prema sebi i provjeriti koliko smo mi to okrenuti digitalnom svijetu, a manje usmjereni na rodbinu, prijatelje i na kraju krajeva svoju djecu. Možda mi kao roditelji nismo svjesni, ali sve što radimo i način na koji živimo naša djeca kopiraju. Prvo nas, a tek onda usvajaju modele ponašanja iz ostalih okruženja. Teško ćemo moći uvjeriti dijete da umjesto igranja igrica na mobitelu ili playstation-u  ide na trening, dok istovremeno mi sami ne ispuštamo mobitel iz ruke, zureći satima kako bismo saznali što ima novo npr. na društvenim mrežama. Moderna tehnologija je dobra i korisna, samo ovisno o tome za što se i koliko koristi. Olako pristajemo na ono što je na prvi pogled primamljivo, što ne traži puno truda, ali iskustva pokazuju da dugoročno iz takvog odabira ne proizlazi ništa korisno. Mi roditelji smo tu da usmjeravamo našu djecu, da im svojim primjerom pokazujemo kako živjeti i kako ponašati se, da se žrtvujemo za njih, jer ono što se nama u određenom trenutku čini lakše i brže ne mora biti dobro i za naše dijete. Sigurno da je teško uskladiti naše radne obveze sa svim potrebama i aktivnostima naše djece, ali pomažući i podupirući ih, dajemo im do znanja koliko nam je stalo do njih i njihovog razvoja, a tako  posredno utječemo i na vrijeme koje provode u „digitalnom  svijetu“.

5.            Kakvo vrijeme čeka sportske klubove nakon korona krize, kako će izgledati sport u budućnosti?

Odgovor:

Sport se ne može izuzeti od stanja u kojem se društvo nalazi, tako da nas čeka velika neizvjesnost s mnogo upitnika. Način na koji će se organizirati treninzi i natjecanja vjerojatno neće biti onakvi na kakve smo navikli prije pandemije. Mnogo toga će ovisiti o ekonomskoj situaciji koja također neće biti ista kao i prije korona krize, ali se nadam da sport neće biti zaboravljen kad je u pitanju financiranje jer bi sve drugo bilo pogubno za naše društvo. Pri ovome govorim o amaterskom sportu, sportu koji mora biti masovan, iz kojeg će i dalje proizlaziti oslonci našeg društva i uzori budućih generacija.

Djeca bi se trebala uključivati u sport zato što ga vole, zato što možda sanjaju kako će jednog dana nastupiti na olimpijskim igrama, nasuprot tome, imamo moderne trendove koji  vode k tome da se djeca uključuju u sport zbog izvora zarade, glamura i profita.

Ukoliko se nastave takvi trendovi izokrenutih vrijednosti onda će značenje sporta izgubiti svoj osnovni smisao.

6.            Što može naše društvo učiniti da djeca ne postaju dugoročno žrtve novih epidemija ili kriza?

Odgovor:

Već smo rekli da djeca prate i kopiraju kako se ponašaju njihovi roditelji. Isto tako i društvo kao cjelina mora djelovati u istom smjeru ukoliko želimo u budućnosti imati društvo koje će biti otporno na bilo kakvu krizu. Djecu na primjer učimo kako se treba zdravo hraniti, onda im na TV-u iskaču najblještavije reklame koje promoviraju dokazano nezdrave i štetne prehrambene proizvode o kojima kasnije postaju ovisni. Učimo ih da se moraju pristojno ponašati, pristojno odijevati, učiti i sl. , a onda sutra ne prestajemo pričati, novine pisati  i elektronički mediji prikazivati one koji se ponašaju totalno suprotno onome čemu učimo djecu. Zbunjujuće za odrasle, a kako ne za djecu koja tek traže svoj put u ovom svijetu.

Trenutno smo kao društvo jako ranjivi i trebamo drastične promjene u našoj svijesti i djelovanju kako ne bi stvarali još ranjivije generacije koje će se osjećati izgubljenima.

7.            Imate li kakav savjet za roditelje i djecu, kako će nastaviti razvijati psihičke, motoričke i emocionalne vrijednosti u ovim teškim vremenima?

Odgovor:

Kroz ovaj razgovor smo još jednom potvrdili kakvo veliko značenje ima riječ roditelj, koliko toga leži na leđima roditelja i koliku odgovornost nosi ne samo u svojoj obitelji već društvu u cjelini. Zato pokažimo našoj djeci kako biti marljiv, pošten, uporan, neustrašiv, kako voljeti i kako opraštati, jednostavno rečeno, kako biti čovjek.

Djeco, idite za svojim roditeljima!

Facebook Comments
Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.

Komentari su onemogućeni.